Nije mi bilo jasno zašto je život jedne oplođene jajne stanice važniji od života jedne žene

Objavljujemo i drugu priču! Kao što smo navele prilikom poziva ženama da podijele svoje iskustvo s nama, priče su anonimne. Ako si ikada zahtijevala prekid trudnoće, misliš da bi tvoja priča pomogla ženama koje su u sličnoj situaciji, pošalji nam na znajznanje@gmail.com. Obećavamo da nikada nikome nećemo otkriti tko nam ih je poslao.

«Bila sam tada u godinama u kojima su neke moje kolegice iz srednje škole već imale djecu. Bila sam na početku studija, s kojim sam morala početi nešto kasnije od svojih vršnjaka i imala sam  bezbroj planova. On i ja smo bili u vrlo kratkoj vezi, još smo preispitivali naš odnos i eto, dogodila se neželjena trudnoća. Odmah mi je bilo jasno da nije vrijeme za to, zakazala sam pobačaj i napisala oproštajno pismo svojoj trudnoći. Imala sam sreće da smo u tom trenutku i on i ja imali novaca pa sam si mogla priuštiti da prođem to iskustvo kod privatnog ginekologa (oko 2.000 kn).

Naime, taj doktor mi je otvo226748_336174109842325_221316338_nreno objasnio da je to rutinska procedura koju on radi svakodnevno već dvadeset godina te da ne ostavlja nikakve posljedice. Imala sam puno pitanja o samoj proceduri i na sve sam dobila odgovore koji su potvrdili moj stav da smo bespotrebno zaplašene konzervativnom propangadom. Jedna medicinska sestra iz ordinacije mi je čak rekla da su pobačaji prije petanestak godina kod nemalog broja žena bila glavna metoda kontracepcije. Naravno, doktor je morao izdati lažni nalaz u kojem je stajalo da je moja trudnoća otišla po krivu te da je morao izvršiti zahvat.

Pod lokalnom anestezijom, iskustvo je bilo jednako nešto bolnijem vađenju zuba. Pri izlasku iz anestezije, dvadesetak minuta nakon samog zahvata, uslijedilo je par jačih bolnih grčeva i to je bilo to. Bilo je potrebno uzimati antibiotike još tjedan dana, tijekom kojih sam osjećala bolove slične menstrualnima, no istog dana sam normalno nastavila svakodnevne aktivnosti. Ono što je bilo teže od fizičke boli su bile reakcije jedne moje prijateljice koja je moju akciju doživjele kao nešto duboko uznemiravajuće.

Kao u vezi svakog zdravstvenog problema koji zahtjeva medicinski zahvat, bila mi je potrebna potpora no dogodilo se to da su neke osobe oko mene počele projicirati svoje strahove na moj problem. Moj tadašnji dečko je također počeo pokazivati ozbiljne znakove «katoličke krivnje» te smo se počeli više baviti njegovim osjećajima vezanim uz moj prekid trudnoće nego mojima što je, naposljetku, dovelo do toga da sam prekinula tu vezu. Nimalo ne žalim zbog toga, to iskustvo mi je pomoglo da ga bolje upoznam u kraćem vremenskom roku te da danas budem u vezi s osobom koja mi mnogo više odgovara i s kojom razmatram roditeljstvo. Osim negativnih iskustava s reakcijama nekih mojih bližnjih (no, da se razumijemo, imala sam i sjajnu prijateljsku podršku), cijelu priču sa pobačajem sam shvatila vrlo emancipatorno. Naime, snažno sam osjećala da vodim svoj život onako kako samo ja to želim te da to dugujem brojnim ženama prije mene koje su hrabro djelovale po tom pitanju. Zapravo, iznenadila sam samu sebe vlastitom sabranošću u toj situaciji koja se najčešće prezentira puno dramatičnijom nego što ona to zbilja jest.

Nisam osjećala tugu koja se u medijima često veže za narativ pobačaja već ljutnju jer postoji društvena norma koja ženama govori da pobačajem čine nekakvo zlo i koja je zasigurno prisilila mnoge žene da ne vode svoj život onako kako one to žele. Nije mi bilo jasno zašto je život jedne oplođene jajne stanice važniji od života jedne žene. To je najvažnije što bih poručila ženama koje razmatraju pobačaj- da budu sebi i sključivo na prvom mjestu! Nakon što sam donijela taj izbor, jasnije sam osvijestila svoje životne ciljeve te počela sigurnije ići prema njima, manje se obazirući na konstruirane strahove iz okoline.»

Komentari

comments